Prije jednog stoljeća umro je Lenjin - vođa Oktobarske revolucije

Vladimir Iljič Lenjin (obiteljsko ime Uljanov), ruski revolucionar, državnik i publicist, preminuo je na današnji dan prije 100 godina, 21. siječnja 1924. u Gorkom kraj Moskve.

Rođen je u Simbirsku 22. travnja 1870., a studirao je pravo na Kazanjskome sveučilištu od 1887. godine.

Potkraj iste godine, zbog sudjelovanja u studentskim nemirima, bio je isključen sa sveučilišta i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.

U ožujku 1889. obitelj Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome sveučilištu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student.

U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. sudjelovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju Savez borbe za oslobađanje radničke klase.

Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., Lenjin je bio uhićen, proveo je godinu dana u zatvoru, a potom je bio osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoe u Minusinskom okrugu.

Tada je napisao poznatu studiju Razvoj kapitalizma u Rusiji (Razvitie kapitalizma v Rossii), u kojoj pokazuje da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat, koji može postati saveznik malobrojnog industrijskog radništva u Rusiji.

Kada se u siječnju 1900. našao na slobodi, otišao je u emigraciju, gdje je sudjelovao u izdavanju tjednih novina Iskra (zajedno s G. V. Plehanovom i L. Martovom), koje su raspršene marksističke skupine u Rusiji i inozemstvu trebale ujediniti u jedinstvenu rusku socijaldemokratsku partiju.

U teoretskom časopisu Zarja (1901) prvi je put upotrijebio pseudonim Lenjin. U pamfletu Što da se radi (Čto delat’?, 1902) odbacio je do tada vladajuće marksističko stajalište da će radnička klasa spontano prihvatiti revolucionarni socijalizam, jer radnici mogu doprijeti samo do "sindikalističke svijesti", a revolucionarnu svijest treba razviti skupina "profesionalnih revolucionara" organiziranih u discipliniranu i centraliziranu partiju.

Postao je vođa lijevoga krila Ruske socijaldemokratske radničke partije, koje se nakon rascjepa na Drugom kongresu 1903. naziva boljševicima (na čelu krila menjševika bio je J. O. Martov). Potkraj 1905. došao je u Sankt Peterburg, gdje je sudjelovao u revolucionarnim gibanjima. Revolucija je bila ugušena, a Lenjin je 1907. napustio Rusiju.

Početkom siječnja 1908. stigao je u Ženevu, gdje je počela njegova druga emigracija, koja je trajala do travnja 1917. U Pragu je organizirao Četvrtu općepartijsku konferenciju (1912), na kojoj su se boljševici organizirali u samostalnu političku stranku.

Nakon izbijanja I. svjetskog rata Lenjin je prekinuo suradnju s vođama Druge internacionale, pa je nastojao okupiti internacionalističke elemente iz svih socijalističkih stranaka. Tu je djelatnost razvio na dvjema konferencijama socijalista internacionalista, u Zimmerwaldu u rujnu 1915. i u Kienthalu u kolovozu 1916.

U to je doba pisao političkoekonomsku studiju Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma (Imperializm kak vysšaja stadija kapitalizma, objavljena 1917), u kojoj pokazuje da se kapitalizam razvija neravnomjerno i da ga treba razbiti na najslabijem mjestu, a to je Rusija.

Kada je u ožujku 1917. u Rusiji bila osnovana Privremena vlada na čelu s A. F. Kerenskim, Lenjin se vratio u Petrograd (do 1914. Sankt Peterburg) i 17. IV. pred vodećim partijskim dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom Travanjske teze (Aprel’skie tezisy), u kojem je pozvao boljševike da se revolucionarnim putem bore da sva vlast prijeđe u ruke sovjeta.

Kada je Privremena vlada izdala nalog za njegovo uhićenje, prešao je u ilegalu i nastavio voditi boljševičku revoluciju.

Dana 7. XI. 1917., u jutarnjim satima, objavljen je Lenjinov proglas Građanima Rusije (K graždanam Rossii), u kojem je bilo objavljeno da je državna vlast u Petrogradu prešla u ruke Vojnorevolucionarnoga komiteta pri Petrogradskom sovjetu radničkih i vojnih deputata, a u noći između 8. i 9. XI.

Drugi sveruski kongres sovjeta sastavio je privremenu vladu na čelu s Lenjinom. Od 1917. bio je predsjednik nove vlade; organizirao je sovjetsku državu i osnovao 1919. Treću internacionalu (Kominternu).

Pod njegovim vodstvom boljševici su pobijedili u građanskom ratu i uspostavili jednostranački sustav, ali je njegov pokušaj ekonomske revolucije ("ratni komunizam") završio neuspjehom, pa je 1921. uveo "Novu ekonomsku politiku" (NEP) kojom su bili dopušteni elementi tržišnoga gospodarstva.

Na njegov je prijedlog 1922. stvoren Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Ostala značajnija djela: Korak naprijed, dva koraka natrag (Šag vperëd, dva šaga nazad, 1904), Materijalizam i empiriokriticizam (Materializm i Empiriokriticizm, 1909), Filozofski spisi (Filozofskie tetradi, 1914–15) i Država i revolucija (Gosudarstvo i revoljucija, 1918).

(Izvor: Hrvatska enciklopedija)